 |
| Mato Zetović, slikar amater |
Ovih smo svečarskih dana u našem Blatu, posjetili i g. Matu Zetovića slikara amatera. Kako svi znamo, g. Zetović je bio oduvjek od onih prvih kada je trebalo učiniti nešto za naše Blato. Svi ga poznajemo kao skromnog , odmjerenog ali i upornog i dosljednog sumještana, posebno kada je u pitanju naše Blato.
I ovoga puta, g. Zetović nije izostao, naime za obilježavanje našeg dana - Dana Blata, osobno je donirao dva svoja umjetnička rada, dvije slike. Slike će biti dodjeljene na kulturno umjetničkoj manifestaciji obilježavanja - Dana Blata - u nedjelju 27.rujne. 2015. godine.
Iskoristili smo ovu priliku koja nam se ukazala te sa g. Zetovićem, porazgovarali o njegovoj velikoj ljubavi - slikarstvu. O ljubavi koju je kako kaže prekasno oslobodio da teče i priča najemotivnije priče o Salavoniji, Blatu, Lici.....
- g. Zetović, kažite nam, kako ste se vi zapravo počeli baviti slikarstvom
- Prije otprilike dvadeset godina, je jedna naša draga prijateljica slavila pedeseti rođendan. Kako je dolikovalo za ovakav životni jubilej, kupili smo joj jednu sliku, jedan pejzaž.
U to vrijeme nisam se razumio u tehnike slikanja. Zapravo nisam ništa znao o slikanju, no promatrajući tu sliku i taj motiv (pejsaž) pomislio sam, kako bih i ja mogao uraditi nešto slično. Tako sam se zainteresirao, i tako je započelo moje slikarstvo.Pronašao sam na tavanu neke kistove (od kćerki kada su išle u školu ) i bojice i tada sam naslikao prvu sliku. Naravno, nije ona bila, orginalna po predlošku, ali sam dobio jednu ogromnu, neobuzdanu volju. Inspirirala me upravo ta slika. Naravno, nastavio sam. U početku sam izrezivao sa kalendara fotografije, pa sam preslikavao, miješao boje i tako je postajala sve veća želja i volja. Budući da sam poznavao našu slikaricu ovdje u Blatu, gđa. Paravan, zamolio sam kako bi mi pružila koji koristan savjet. On mi je posudila jednu knjigu o tehnici slikanja. Moram priznati kako mi je i ta knjiga bila od velike pomoći. Čitao sam je i skoro gutao sve što sam pročitao. Ubrzo sam se učlanio i u društvo umjetnika, koje se okupljalo tu kod nas u Blatu u Galeriji. Pri svakom olupljanju, uvijek bi pojedini slikar slikao i pokazivao tajne zanata. Ja sam to sve kopirao , uvlačio u sebe svo to znanje i naravno, koristio slikajući osobne slike.
Što sam više slikao, sve više me obuzimala strast slikanja i ono mi je postalo osobna opsesija i ostala sve do danas. Slikajući, vježbajući, učeći, kupovao sam i slike, nabavljao brošure. Sve je to činilo moje slikarstvo sve ozbiljnijim. Slikao sam tako isprva pastelama, pa potom i uljem na platnu. Pokušavao sam i druge tehnike (akrilne boje itd...) no nekako mi najviše leži kao što sam već kazao, pastele i ulje na platnu, lesonitu i drugim podlogama.
Malo po malo, se počeo širiti i glas o mojem slikarstvu. Ubrzo su me došli posjetiti i moji prijatelji. Kada sam im pokazao neke od svojih radova, naprosto nisu mogli vjerovati, da je to mojih ruku djelo! To me još više poticalo i motiviralo za daljni napredak. U glavno, tko bi god pohvalio moje radove, to me još više motiviralo i snažilo samopouzdanje.
- Eto, čuli smo ponešto o vašoj velikoj ljubavi - slikanju, no kažite nam nešto o sebi.
 |
| Mato Zetović, slikar amater |
- Ja sam vam Slavonac! Šokac kako bi rekli! Rođen sam u jednom selu blizu Đakova, odmah uz Đakovo baš kao naše Blato do Zagreba. Potječem iz jedne, kako bi onda kazali kulačke obitelji. Još uvijek pamtim progon, kako su seljaci u to vrijeme bili ugnjetavani, obavezama. Bilo je to vrijeme stvaranja zadruga, gdje smo bili prisiljeni dati dva para konja (!?) zemlje i ostaloga koječega.Nakon zatvaranja zadruga, vrćeno nam je tek par (mršavih) konja i svega drugoga najviše u pola. Dakle zadruge su doživjele potpuni krah, no o tome se danas, vrlo malo priča i zapravo i jako se malo zna.
Uvidjevši kako tu na žalost nemam perspektive, bio sam prisiljen doći u Zagreb. U Zagrebu sam u Končaru izučio zanat, nakon toga sam se kroz život još doškolovavao. Budući da sam bio također željan znanja, odmah su me zaposlili u odjel tehnologije, gdje se zahtjevalo i očekivalo više znanja, te sam upisao višu tehničku školu, koju sam uspješno završio. Nastavi sam raditi u ovom odjelu.
Kako sam već kazao, da nije bilo perspektive u Slavoniji , moj otac je prodao imanje u namjeri, kupiti kuću ovdje negdje u Zagrebu. Upravo u to vrijeme, saznavši situaciju, oca je pozvao njegov kum da dođe u Švedsku u posjetu. Otac je tada ima 54 godine, bio je još u snazi. Međutim otac je otputovao i ostao je, dobio je posao i radio je. Nedugo zatim, otac je meni, mom šogoru i prijatelju poslao "grantno pismo" da dođemo i mi. Malo sam razmišljao o tako krupnom životnom događaju i velikoj kušnji. Ipak sam odlučio otići.
- g. Zetović, malo smo se zapričali, te smo ne namjerno "preskočili" dio , kada ste se oženili, stvorili obitelj..
U Zagreb sam došao 1958. godine kao dečko sa tek završenim zanatom. Tu su me primili kolege sa posla na stan, ali sam ja ubrzo dobio sobicu od poduzeća, kao samac (bilo je to u Sesvetskom Kraljevcu).Naravno, kako sam u tim godinama mladosti, baš kao i ostali voli ples, plesnjake glazbu, utakmice,druženja. Upravo u to vrijeme sam upoznao i suprugu, te sam se oženio 1961 i osnovao obitelj.
 |
| Mato Zetović, slikar amater |
Par večeri prije samog odlaska u Švedsku. U punom jeku priprema, jednu večer me posjetio jedan gospodin, te pokazao iskaznicu i kazao: "Ja sam iz SUP-a!"
"Htio bih sa vama malo porazgovarati" - dodao je.
Moram priznati kako sam se u samom početku i uplašio. Upitah: "Zbog čega?"
Taj gospodin mi je kazao: "Vi u Švedskoj imate oca i on se bavi državno protuaktvnošću."
"Koliko znam, moj otac nikada nije bio sklon politici a još manje političkom djelovanju" - pokušao sam razuvjeriti dotičnog gospodina.
"Mi imamo drugačije informacije i spoznaje" - bio je nepokolebljiv.
Moj otac je bio domobran, međutim i kum koji mu je poslao - Garantno pismo - također bio domobran. Tamo u Švedskoj su se družili ljudi u želji da si malo približe zavičaj. Među tim svim je bio i moj otac iako nitko od njih zaista nije djelovao politički.No, malo prije mog odlaska u Švedsku, moj otac me je zamolio kada bude išao, da ponesem značku Hrvatske Seljačke Stranke, koju je on imao i na kojoj je pisalo : Bog i Hrvati!
Kazao mi je kako se ta značka nalazi kod naših poznanika u Sesvatama. Naravno, da sam odlučio ostvariti i ispuniti želju.
Ja zaista nisam znao, kako su ovi iz SUP-a otvarali pisma te po njihovom mišljenju i selekciji nadgledali i pratili ljude.
I zaista. Oni su otišli do naših poznanika i pronašli tu "famoznu" značku. Moram priznati kako, ti ljudi nisu marili a nisu ni znali, za tu običnu značku. No, sva ova situacija nije tako beznačajna izgledala ovima iz SUP-a, te su priveli te ljude na saslušanje.
Pozvali su i mene, no nisu mi spominjali to saslušanje. Moram priznati, kako sam se zaista uplašio, da ja - Švedske vidjeti neću!
Na svu sreću, već sam dobio "papire" a to se sve zbivalo, kako sam već kazao - par dana prije samog odlaska. Isto tako, sam na sreću već posjedovao "Pasoš" , što mi je uvelike olakšalo odlazak.
Još za kraj, "Pasoš" mi je osigurao otac, preko jedne prekaljene partizanke, koja je radila u Petrinskoj na šalteru za izdavanje - pasoša. Sigurno je tome pomoglo, neko prijateljsko dugovanje iz ranijih mladenačkih dana.
Ispočetka smo mislili, kada smo odlučili da ja odem u Švedsku, kako ću ja ostati tamo tek par godina, zaradivši dosta novca, da sagradimo sebi kuću (dom), no .. Život uvijek ispiše drugačije priče. Barica je ubrzo došla za mnom u Švetsku ( istu godinu, ja sam otputovao u lipnju, a ona je došla za mnom već za Božićne blagdane!). Naravno, kako smo odlučili kako će i ona ostasti, te smo joj ubrzo pronašli i posao.
- Kako se na vas dojmio taj novi život, nova kultura?
- Naime, poznato je da je Švedska zemlja blagostanja. Pogotovo za nas, koji smo došli sa ovih prostora ( iz prošlog sustava) iz bivše države. Mi smo isprva mislili , kako je to "zapad" kapitalizam, izrabljivanje, ovo ono, ugnjetavanje radnika, no međutim vrlo brzo smo se uvjerili kako je to izuzetno različito i od naši pretpostavki ali i od državnog sistema u kojem smo mi živjeli.
Ja sam odmah dobio, posao. Radio sam u struci, no vrlo kratko. Naime, Šveđani su već tada krenuli sa rasformiravanjem svojih brodogradilišta. Ubrzo sam se zaposlio u jednoj velikoj tvrtci "Erikson".Moram priznati, kako smo i ja i supruga svo vrijem imali jedan normalni život.
Naime odmah po dolasku, supruge i mene, mjesni tajnik nas je pozvao i pružio nam trosobni stan ! To je bila stara građevina, nije bilo nešto super ali nije bilo ni toliko loše. Ta zgrada se nalazila u centru grada, baš kao dana u našoj Ilici, Siguran sam kako bi i dana pronašli u Ilici slične stanova, sličan našem u Švedskoj.
 |
| Mato Zetović, slikar amater |
Kada smo očekivali naše prvo dijete, tada su došli također iz mjesne uprave (socijale) gledati taj stan (stan nije imao centralno grijanje, a bio je zajednički toalet). Tada su nam kazali, kako po njihovim standardima, kada rodi dijete, da ćemo morati preseliti tamo gdje je centralno grijanje , sanitarni čvor u stanu . Ja sam kazao , kako mi smo zadovoljni (misleći pri tome kako ovako manje plaćamo!). No oni su inzistirali, i pružili nam informaciju, kako će razliku u cijeni stana, podmirivati država. Naravno mi smo ostali pozitivno šokirani, ovim postupkom države Švedske. Ubrzo smo se preselili u novogradnju u novi stan, suvremeno opremljen sa svim stvarima. Na nama je bilo samo da namjestimo namještaj.
Tu smo živjeli jedan normalni život. Tu smo upoznali mnogo prijatelja šveđana ali i hrvata. Organizirali smo Hrvatske zabave, veselica, zaista nam je bilo lijepo. No čežnja za domovinom i nostalgija, bivala je sve veće i neuteživa. Tko taj osjećaj ne zna, to ne može razumjeti!.
Svo vrijeme smo također i štedjeli , želeći jednog dana kada se vratimo, sagraditi kuću svoj dom ili kupiti stan u Hrvatskoj.Također sam planirao, kako ću pokušati uraditi nešto sam po pitanju posla, kako ću biti neovisan. Budući da sam radio i u jednoj tvrtci koja se bavila izradom ulične rasvjete i takve galanterije, a ja sam radio u odjelu bojanja. To je bio odjel, gdje se sve bojalo ili lakiralo, te sam tu osjetio kako bih sa i ja sa ovim iskustvom mogao nešto uraditi , kada se vratim u Hrvatsku.
Promišljao sam o autolakiraonici. Kako nisam imao potrebne kvalifikacije, tada sam svaki slijedeći dolazak u Hrvatsku koristio, kako bih položio koji od traženih teoretskih ispita (Autodubrava, praksa u lakiranju), kako bi ostvario mogućnost potrebne kvalifikacije za otvaranja autolakiraonice.
Paralelno smo vodili bitke, kako bi dobili "Građevinski dozvolu" da izgradimo kuću (stariji se Blaćani svakako sjećaju tadašnjih vremena i situacije oko Građevisnkih dozvola). Napokon smo uspjeli i to , tako da smo oko 1978 godine završili izgradnju kuće i odmah smo se vratili u Hrvatsku , te otvorili planiranu autolakaonicu.
Moram priznati, kako sam naše Blato, zavolio kao svoje rodno mjesto.
- Na kraju ovoga zanimljivog i ugodnog razgovora upitati ćemo vas, što bi kazali o našem Blatu? Koje su mu mane, a koje vrline ?
- Pa, kao i svako drugo naselje ima vrlina i mana. Sviđa mi se dakako što je naše Blato u blizini grad, a ipak malo odvojeno, kako bi nas zaštitilo od gradske gužve i vreve. Blato se i razvija, svjedočimo i novim ulicama. Izgradio se i novi samostan. Na žalost još uvijek nemamo školu i mislim kako je to doista veliki problem. Dodao bih tome, kako nemamo ni solidnog Društvenog doma. To su problemi sa kojima sam stalno u isčekivanju, kako će se napokon i oni riješiti. Mislim kako bi se izgradnjom društvenog doma svi mi moli puno više posvetiti društvenom životu, koji zaista ne dostaje . Ovako smo u sadašnjoj situaciju - skučeni!
- Na kraju ovog zanimljivog i iskrenog razgovora, želimo vam zahvaliti u ime svih Blaćanki i Blaćana na odvojenom vremenu ali i na donaciji dviju vaših slika koje će zasigurno uveličati proslavu - Dan Blata - ali i usrećiti zaslužene dobitnike.
 |
| Mato Zetović, slikar amater |
- Hvala lijepa! No, zahvaljujem i ja vama, redakciji infoBLATO što ste pronašli vremena te navratili i podsjetili me na početke mog umjetničkog stvaranja. Evo na kraju ću vam otkriti kako ću od 11. pa do 20. siječnja 2016. godine izložiti u Galeriji - Zagrebačke zajednice tehničke kulture, Trg žrtava fašizma 14, svoju prvu samostalnu izložbu. To će biti ujedno i retrospektiva svih mojih radova do sada. Ne, naravno ni ne pomišljam prestati sa slikenjem, već ovaj povod koristim kako bih započeo novi opus slikanja o mojoj Slavoniji.
Pozivam sve mještane Blata, sve ljubitelje umjetnosti, slikarstva da posjete izložbu.
Još jedanput, hvala!
