Ponavlja se ista priča kao prije par mjeseci kada
je iznenadno započela rekonstrukcija prvog dijela naše Karlovačke ceste.
Nitko ništa ne zna, nitko ništa ponovo ne javlja, a strojevi i radnici su ponovo kod
nas u Blatu. Kako jučer na gradilištu nisam uspio zateći nikoga od odgovornih, danas
sam odlučio poraniti. Bilo je oko 8,00 sati, a
radovi su već uvelike tekli, strojevi su trgali asfalt, kamioni
odvozili, postavljale su se nove oznake ....
Upitao sam radnike, da li je
netko od rukovodioca ili odgovornih osoba na gradilištu. Radnici su mi
odgovorili kako je poslovođa prisutan, no šef gradilišta i ostali će doći oko
12,00 sati. Po prijašnjem iskustvu, od djelomične rekonstrukcija naše
Karlovačke ceste , odmah mi je bilo jasno kako je riječ o “ koordinaciji“.
Nije mi preostalo ništa drugo, nego ponovno
navratiti, u 12,00 sati. Bio sam vrlo znatiželjan koga ću od odgovornih osoba zateći,
da li će biti netko iz Gradske četvrti , da li netko iz Mjesnog odbora Blato…
 |
| Pogled na naše najveće gradilište, djelomičnar rekonstrukcija naše Karlovačke ceste |
Došao sam
nešto prije 12,00 sati i poslovođa me uputio da sam stigao u pravo
vrijeme i da se tamo dolje niže se sastaju
rukovodioci. Okrenuo sam se i ugledao u
daljini, u pravcu semafora , na samom početku dionice – djelomične rekonstrukcije
naše Karlovačke ceste – tri osobe.
Jedna od njih je bila je odjevene u ljetnom stilu. Natikače, kratke hlače,
prugasta majica i sunčane naočala na očima. Pomislio sam kako je
to netko od naših susjeda, kako traži informacije o radovima. Kako sam se
približavao, uočio sam, kako tu osobu, koja toliko upada svojom osebujnošću odijevanja,
zapravo ne poznam, odnosno kako to nije nitko od naših susjeda.
 |
| Početak fotografiranja, do zabrane.... |
Dolaskom k njima pozdravio sam tu trojicu ljudi. Pružio sam im
ruku te se predstavio, kao lokalni novinara, amater, volonter. Prvi je ruku pružio, mlađi gospodin, za
kojega sam kasnije shvatio da je voditelj
gradilišta. Slijedeći je ruku pružio, gospodin, , predstavljen kao nadzor. Pružajući ruku ovom trećem gospodinu,
sa sunčanim naočalima na očima, bio sam zatečen izjavom, kako ga ne zanimaju
nikakvi lokalni novinari. Pomislio sam kako se šali, te sam nastavio kako im
želim u ime svih Blaćanki i Blaćana dobrodošlicu u naše Blato. Dodao sam još, kako se nadamo, da ćemo njihovim
radom dobiti
jedan kvalitetni dio naše Karlovačke ceste. Čovjek nije uopće skidao naočale u toku razgovora (mene su učili
kako je to nepristojno). No eto, što je tu je!
Ne pridajući previše pažnje takvome ponašanju,
želeći malo opustiti način razgovora rekao sam da se kod nas u Blatu ova naša Karlovačka cesta radi već više od petnaestak godina i nikada nije u potpunosti
završena ,ali ni kvalitetno sređena. Već nas mnogi izvan našeg Blata ne
zovu Blatom , već „Cestogradom“! Dodao
sam kako i zadnja rekonstrukcija od prije dva mjeseca nije kvalitetno uređena,
a rekonstrukciju je izvodila tvrtka Hvar
d.o.o. Na to se gospodin okrenuo i
iznenađeno upitao a koji dio, kakav Hvar . Naglasio je da njega nije briga
za nikakav Hvar. Ostao sam iznenađen i osupnut.
Upitao sam ga čemu tolika nervoza
i što je uzrok takvoga stava ?
Nisam mu vidio oči, no čovjek je samo prosiktao da
su oni samo ovdje samo izvođači i ne
daju nikakve izjave novinarima! Za izjave moramo pitati
investitore.
Upravo se u tom trenutku pojavio meni (ali i blatskoj
javnosti) već dobro znani (iz prijašnje djelomične rekonstrukcije naša
Karlovačke ceste ) g. Krpina,
predstavnik investitora – Grada Zagreba.
Čekao sam da li ć se pojaviti netko iz Gradske
četvrti i iz Mjesnog odbora, ali od njih nije bilo nikoga. Pretpostavio sam da
ponovo nisu radile veze u gradu i da opet nitko nikog nije obavijestio o
radovima.
G. Krpina je pružio ruku najprije rukovoditelju gradilišta. Na žalost,
nisu se spominjala imena, vjerovatno se gospoda od prije znaju, tako da nisam
uspio zapisati imena pojedinih osoba u ovom susretu, u ovoj prvoj koordinaciji.
Zatim je rukom pozdravio godpodina koji vrši
nadzor, a potom gospodina sa naočalama na očima. Pri pozdravu sa g. Krpinom
isti je skinuo sunčane naočale.
Gospodin Krpina je spustio ruku, no ja se nisam dao
smesti, te mu pružio ruku u znak
pozdrava. Gospodin Krpina mi nevoljko pruži ruku, ni ne pogledavši me u oči. Stisak je bio „mlak“ .
Razgovor je započeo
g.Krpina. Evo sada smo tu, o koliko se
metara radi? Odgovorio je onaj mlađi gospodin, - voditelj gradilišta:“ Oko 800
metara“. To ćemo podijeliti u dvije
etape: Do crkvice i od crkvice do kraja.
„Pazite, njima je važna crkvica, zbog škole“ –
istaknuo je g. Krpina.
„Da, znamo, zbog autobusa, odnosno djece i školske
godine.
„O kojim rokovima govorima?“, upitao je g. Krpina.
„ Koje je timeline?“ 1. rujna. 2014
godine.
„Pazite, to je manje od mjesec dana“, negodovao je
ovaj stariji gospodin.
Za tren ih
prekine onaj mlađi gospodin: „Kada završimo jednu fazu odmah ćemo ju
asfaltirati, a zatim prijeći na drugu“. „Da, a tko će asfaltirati ?“ upita g.
Krpina.
„Zagrebačke ceste, Vijadukt, nevažno…“ - odgovarao
je ovaj stariji gospodin.
„Pazite da ne bude problema, pritisak je na
asfaltne baze ovih mjeseci, puno se radi u gradu“, skretao je pozornost g.
Krpina.
 |
| Radovi pomalo, kreću. No nikako ne bi bilo dobro, da se obistini ona stara, kako nešto krene, tako i završi. Barem ne, za naše Blato! |
„Ne brinite, kada treba asfaltirati, bit će
asfaltirano“ – tvrdio je stariji gospodin.
Slušao sam ovaj stručni razgovor u kojem su moju prisutnost totalno
ignorirali. Izvadio sam fotoaparat, kako bi ih
za vrijeme razgovora,
fotografirao.
Čim je to primijetio onaj stariji gospodin sa naočalama koje je
sada skinuo u razgovoru, vidno je povisio ton i čak zagalamio na mene pitajući
me tko mi je dozvolio da njega slikam ? Svi su me pogledali. Rekao sam
da ne vidim u čemu je problem jer smo na
javnoj smo površini, izvode se javni radovi, a on je, koliko se da zaključiti, jedan od odgovornih u ovim
radovima.
On je i dalje galamio govoreći kako je on tu kao
građanin koji nije odgovoran za bilo što.
Ostali su me samodopadno, ignorantski, onako sa
visoka pogledali ... Sve je podsjećalo na onu legendu Golijata i Davida. Par
trenutaka, njihov bahati pogled nije silazio sa mene, a onaj razjareni gospodin,
rezao me bijesnim pogledom. Ostao sam zatečen jer nisam shvatio u čemu je zapravo problem?
Fotografiranje?
Objava razgovora sa jedne koordinacija?
Zapravo , što je razlog tolikoj nervozi, oko obične
rekonstrukcije naše Karlovačke ceste i to u dužini od svega 800 metara ?
Htjedoh upitati, no g. Krpina – ne obazirući se, me
prekinu. Onako, sa visoka, uz ironiju i podsmijeh, ozbiljna lica, prozborio je
da „Gospodin“ tamo negdje ima SVOJU
stranicu ....“ I ne dovršivši rečenicu
do kraja predložio je da popiju zajedno negdje piće. Pogledom je okružio sve osim mene i kimnuo glavom! Naravno, i glup razumije!
„Hajdemo negdje drugdje jer „ovdje“ u ovom Blatu nema kafića“ – doda, voditelj
gradilišta.
U trenu sam ostao sam. Možda sam ,ali ne i
usamljen, jer znam da je moje Blato i ovoga trenutka sa mnom. Uz mene su stotine
i stotine Blaćanki i Blaćana, koji marljivo i pošteno rade svoj posao, koji
strpljivo i mudro čekaju, zajedno sa mnom, da prođu ova čudna vremena, koja
nikako nisu naša Blatska!
Naša su vremena tamo, gdje čovjek čovjeku, gleda u
oči dok razgovaraju. Gdje susjed susjedu s ponosom pri pozdravu uz osmijeh,
stiska ruku. Gdje svatko od nas zna tko i što jeste. Gdje se još uvijek sluša
srce i čuje ljubav u našim dvorištima, balkonima, vrtovima. Gdje se novcu ne
služi, već živi u vjeri, povjerenju i podršci. Gdje jedan osmijeh , radost i
uspjeh veseli sve nas Blaćanke i Blaćane .
Ovi ljudi su otišli iz našeg Blata, popiti negdje
drugdje piće. Potrošiti novac koji će zaraditi u Blatu.
 |
| Ponovno smo svi skuap stavljeni pre - gotov čin. Ponovno o sudbini naša Karlovačke ceste, odlučuju neki drugi! |
Kako je to slikovito.
Činili su tako i mnogi drugi prije njih, baš kao
što su mnogi radili mnoge rekonstrukcije naše Karlovačke ceste, nogostupe,
kanalizacije, kolektore itd. Radili su to tako, da nikada više nisu navratili u
naše Blato(?) Kako bi vidjeli kao ljudi, koliko njihov rad i trud traje, da
podjele svoju radosta uspjeha sa svima nama, Blaćanima. Ali mnogi i nemaju iza
sebe što vidjeti jer iza njih su ostale
loše napravljene prometnice, loše postavljene
cijevi, nedovršeni radovi…..
Sve to naše Blato zna. Mudro je ovo naša Blato. No,
ne može tako u beskraj, uvjeren sam kako naša Blato zna i reći – DOSTA!
Ja volim Blato!
